O mačevanju

Mačevanje u širem smislu označava borilačku vještinu u kojom se dva protivnika bore hladnim oružjem (mačem, sabljom nožem) koje drže u ruci te njime pokušavaju ubosti ili sasjeći protivnika. U užem smislu, mačevanje se koristi kao naziv sporta u kojem se dva natjecatelja bore propisanim oružjem te zaštićeni odgovarajućom zaštitnom opremom. Prvi zapisi mačevanja kao nadmetanja u kontroliranom okruženju s opremom za trening, zaštitnom opremom i sucima potječu još iz drevnog Egipta. Tradicija je nastavljena i kasnije, te je mačevanje kroz čitav srednji vijek korišteno kao način vojne obuke, ali i vrsta razonode. Kako je hladno oružje vremenom zbog napretka ratne tehnike izgubilo prvobitni značaj, mač i sablja ostaju samo simbolično u sastavu paradnih uniforma mnogih vojski, a mačevanje se od ratne vještine i sredstava za rješavanje osobnih sporova (dvoboj) postupno pretvara u moderan olimpijski sport, koji danas koristi suvremenu zaštitnu opremu te elektronsku tehnologiju za registraciju pogodaka.

Mačevanje je kao sport uključen u program modernih Olimpijskh igara već na Igrama u Ateni 1896. godine. Ipak, zbog brojnih razlika u postojećim pravilima u prvim godinama tog sporta bilo je dosta nejasnoća, koje su konačno razriješene 1913. godine osnivanjem Međunarodnog mačevalačkog saveza. Ta se godina smatra i početkom razvoja moderne ere mačevalačkog sporta.

Mačevanje je u prvim godinama postojanja međunarodnog saveza jedan od najpopularnijih sportova te zauzima mjesto bazičnog sporta u nastavi tjelesne kulture u mnogim zemljama. O tome govori i činjenica da je finale svake od osam disciplina svjetskog mačevalačkog prvenstva 1937. godine u Parizu gledalo gotovo 5000 ljudi što je za ono vrijeme bila izuzetna posjećenost jednog športskog događaja.

Danas je mačevanje moderan i dinamičan olimpijski sport koji privlači sve više i više mladih. Svjetskom scenom  tradicionalno dominiraju Italija, Francuska, Mađarska, Njemačka te zemlje bivšeg Istočnog Bloka poput Rusije, Poljske, Ukrajine i Rumunjske. U zadnje vrijeme sjajne rezultate postižu i SAD te neke zemlje Dalekog istoka.

PRAVILA MAČEVANJA
Mačevanje se odigrava na stazi širine 1,5 do 2 metra te dužine do 14 metara. Protivnici koriste oružje propisanih karakteristika te propisanu zaštitnu opremu za cijelo tijelo. Cilj je, ovisno o vrsti oružja, ubosti ili posjeći (samo kod sablje) protivnika, ali samo u strogo određeni dio tijela. Automatski električni sustavi registriraju pogotke, a pravilnost izvođenja u nekim disciplinama procjenjuju suci. Pobjednik je mačevalac koji prvi skupi određeni broj pogodaka.

Postoje tri osnovne discipline u mačevanju, koje se razlikuju po vrsti oružja, pravilima borbe te dijelu tijela protivnika na kojem se priznaje pogodak, a koji se naziva važeća površina. To su mač, floret i sablja.

MAČEVALAČKA OPREMA
Osim samog oružja, mačevalac je opremljen zaštitnom opremom kao što je odgovarajuće mačevalačko odijelo, rukavice i maska. Uz to, za floret i sablju mačevalac nosi provodljivi plastron (u obliku prsluka u disciplini floretu ili majice s dugim rukavima u disciplini sablje) koji u potpunosti mora pokrivati važeću površinu. Također svaki mačevalac ima odgovarajuće ožičenje, spojeno na oružje i u slučaju floreta ili sablje na provodljivi plastron. Sustav je napravljen tako da dodir oružja (floreta ili sablje) s protivnikovim plastronom (koji pokriva važeću površinu) zatvara strujni krug što se registrira paljenjem svjetla. Na taj način sudac može procijeniti da li je pogodak važeći, te koji je od natjecatelja postigao pogodak prvi, u slučaju da prilikom borbe oba natjecatelja postignu pogodak u slično vrijeme.